To u potpunosti zavisi od svesti članova – pojedinaca. A opet, nešto može da se primeni na jedan određeni deo sveta, dok uopšte nije primenljivo na drugom mestu. Zbog načina na koji je zapadnjačko društvo nastalo, smatram da u Americi proširena porodica nije potrebna. Amerika mora da raste na svoj sopstveni način, negujući više ljubavi. U indijskom društvu, članovi porodice žive zajedno i rastu zajedno; postoji zajedništvo. Ali u Americi osećaj slobode uvek udalji članove porodice. U početku će biti četiri člana porodice koji žive zajedno, zatim će ostati tri člana, pa dva člana kad se deca odsele. Nekad se i dva preostala člana lepo i krasno razvedu. Nisu zadovoljni onim što imaju i onim što jesu. Oni pokušavaju da steknu radost razdvajanjem, ali radost postoji jedino u jedinstvu. Za svakog člana porodice, jednog za drugim, oni kažu: „On mi nije drag, ona mi nije draga”. Na kraju stižu do tačke kada u njihovom životu više nema nikoga.
Ne kažem da su Indijci zadovoljni proširenom porodicom – daleko od toga. Ali uopšte, kvaliteti srca više preovlađuju u Indiji nego na Zapadu. Indijci prave mnogo grešaka, ali istovremeno nastoje da se osećaju kako pripadaju jednoj porodici. U Americi, kad otac napuni osamdeset ili devedeset godina, sin ne održava nikakve veze sa njim. Od sina se, na primer, očekuje da poseti oca jednom nedeljno, ali on tog dana ode u bioskop ili na izlet. U Indiji, bez obzira koliko je otac loš, sin oseća da je njegova neizostavna dužnost da se brine o njemu. Čak i ako su deca siromašnija od najsiromašnijih, uvek će brinuti o roditeljima u skladu sa svojim sposobnostima.
Tokom mnogih godina, roditelji daju deci sve što imaju. Obasipaju svoju decu ljubavlju i pomažu im da odu na studije. Ako su danas njihova deca postala briljantna, to je zbog toga što su im roditelji pomogli da postanu briljantna. Međutim, često deca uzvraćaju ravnodušnošću. Roditelje odvedu u starački dom, a deca vode svoj život.
Mi imamo telo, vital, um, srce i dušu. Ako se danas odreknem svog tela, ako se sutradan odreknem svog vitala, a prekosutra se odreknem uma, šta će onda ostati? Ako me boli ruka, da li ću odseći ruku? Onda posle neću imati ništa! To je ono što zapadnjački svet radi – odseći, odseći, odseći! Pozitivan pristup je, međutim, reći da ukoliko nešto ima neki nedostatak, pokušaću da ga iscelim i usavršim. Ukoliko su moji um i vital loši, preobraziću ih i prosvetliću ih.
(Iz intervjua koji je Šri Činmoj dao za časopis Hinduism today, 19. decembra 1993)