nezaboravak

Duhovnost i zadovoljstvo

Draga braćo i sestre, dragi tragaoci za Transcendentalnom Istinom, hteo bih da održim predavanje o duhovnosti. Duhovnost je veoma široka tema, kao što svi vi znate. Možemo da o toj temi govorimo satima i satima, danima i mesecima, ali čak ni tad nećemo biti stvarno zadovoljni. Ali, ako budemo mogli da meditiramo posvećeno i duševno makar i samo pet kratkih minuta, duboko u svom srcu osetićemo ogromno zadovoljstvo.

Definicija duhovnosti

Ako hoćete da definišem duhovnost, mogu da je definišem koristeći samo jednu reč: zadovoljstvo. Duhovnost nije ništa više i ništa manje nego zadovoljstvo. Sad, šta je zadovoljstvo? Zadovoljstvo je ispoljavanje jedinstva. Ispoljavanje je pesma trajnosti, a jedinstvo je kruna evolucije. A šta je evolucija? Evolucija je uspinjući plač našeg srca za Najvišim, za Apsolutom. Tom plaču je potrebna samo jedna stvar: Božiji osmeh koji silazi. Kada se uspinjući plač našeg srca i Božiji osmeh koji silazi sretnu, mi letimo nebom beskrajne Slobode.

Neki ulaze u duhovni život zato što ih je svet razočarao. Drugi ulaze u duhovni život iz puke radoznalosti, zato što misle da im on može dati nešto vredno da se postigne. A treći osećaju sledeće: ma koliko da oni daju celom svetu i ma koliko da dobiju od sveta, nikad neće moći da vide lice zadovoljstva. Oni osećaju da će njihovo unutrašnje zadovoljstvo cvetati samo ako budu vodili duhovni život. Osećaju da zadovoljsto leži u davanju sebe korenu Drveta Života, Bogu.

Život prihvatanja

Oni koji uđu u duhovni život zato što ih je svet razočarao ili zato što su oni razočarali svet možda će pasti u iskušenje da se vrate životu običnog sveta. Ali, oni koji prihvate duhovni život radi pravog i trajnog zadovoljstva, na kraju će uspeti.

Pravi duhovni život je život unutrašnjeg prihvatanja. Unutrašnje prihvatanje znači da dopustimo sebi da nas oblikuje Božija Volja. Kada se molimo i meditiramo, mi svesno nastojimo da postanemo jedno sa Božijom Voljom. Mi znamo da jedino Božija Volja može da na kraju ispuni nas i naše mile i drage. Ma koliko da se trudimo da udovoljimo drugima, nećemo uspeti. Ma koliko da drugi se iskreno i stvarno trude da udovolje nama, uopšte neće uspeti. Ali, ako prizovemo Božiju Volju da udovolji čovečanstvu na način na koji to Božansko želi, tada, i samo tada, svet će biti zadovoljan.

Duhovan čovek je onaj ko najpre radi ono najvažnije. Za obično ljudsko biće koje se ne moli i ne meditira rano ujutru, prva stvar u životu je njegov doručak. Ako bude jeo, misli on, biće okrepljen i moći će da obavi svoje dnevne aktivnosti. Ali, duhovan čovek oseća da u njegovom srcu postoji neko koga on mora da nahrani prvog: jedno malo dete, božansko dete. To malo dete je duša, koja je direktni predstavnik Boga. Duhovan čovek oseća da prvo mora da nahrani svoje unutranje biće i da će jedino tada biti ispunjen u svom spoljašnjem životu.

On oseća da treba da iznutra izađe napolje, a ne obrnuto. Zato se rano ujutru moli i meditira. Kada se veoma duševno moli, njegov unutrašnji plač smesta pokuca na Božija Vrata, a Bog sluša njegov plač. Njegova molitva je njegov govor. On počinje da razgovara sa Bogom, a Bog sluša. Potom, nekoliko minuta kasnije, on meditira. Kad meditira, on postaje taj koji sluša, a Bog onaj koji govori. Kad dvoje razgovaraju, jedan govori a drugi sluša, a potom se uloge menjaju. Slično tome, kada se tragalac moli, on govori a Bog sluša; a kad tragalac meditira, Bog govori a tragalac sluša – tako što utiša svoj um i otvori svoje srce.

Duhovni ljudi ne zanemaruju društvo

Ovde smo svi duhovni ljudi. Ja kažem da je duhovan čovek onaj ko stalno služi Boga u čovečanstvu. Život nesebičnog služenja je njegova jedina preporuka. Duhovan čovek je onaj ko svoje biće ne odvaja, i ne može da odvoji, od onog što čini, niti ono može da ono što čini odvoji od onog što postaje. Za njega ne postoji ogroman jaz između postojanja i činjenja, ili između činjenja i postajanja.

Vrlo često ljudi koji ne vode duhovan život misle da duhovni ljudi namerno zanemaruju društvo. Ali, hteo bih da kažem da duhovni ljudi ne zanemaruju ništa. Oni se samo trude da najpre urade ono što je najvažnije. Suština, srž, društva je Bog. Zato duhovni ljudi nastoje da najpre uđu u suštinu. Oni žele da uđu u koren, zato što se jedino tada mogu popeti na najvišu granu Drveta Života i postati jedno sa milionima i milijardama njegovih listova i stotinama i hiljadama plodova i cvetova.

Iskren tragalac treba da prihvati svet, ali treba da ga prihvati iznutra. Njhegovo srce puno ljubavi nudi Ljubav, Mir i Blaženstvo pomoću tišine. On oseća: ako nekog može da inspiriše iznutra, u tišini, onda ta osoba stvarno može imati neke koristi od njegovog posvećenog služenja.

Nije vreme za povlačenje od sveta

Ima nekih tragalaca koji misle da će moći ranije da ostvare Boga ako odu u himalajske pećine. Ali, ja osećam da su dani povlačenja od sveta otišli u zaborav. Ako uđemo u pećine Himalaja da bismo ostvarili Boga, verovatno će nam Bog reći: „Dete moje, neću se pojaviti tamo. U toj pećini ću se ugušiti“. A opet, ima ljudi koji se valjaju u neznanju i osećaju da će biti u stanju da ostvare Boga u obilatoj raskoši neke palate. Ali, Bog im kaže da se on neće pojaviti ni tamo. Njima kaže: „To mesto je za mene preveliko“. Život dokolice i komfora ne može se družiti sa životom božanskog jedinstva.

Dakle, gde je onda mesto koje tragalac mora da odabere da bi primio svog vrhunskog Voljenog? To mesto je njegovo srce. Ako meditiramo na srce i u srcu, iznećemo da površinu svoju unutrašnju svetlost, koja stalno nastoji da bude na službi čovečanstvu koje teži.

Bog je jednostavan

Duhovan čovek oseća da je Bog veoma jednostavan. I on hoće da pojednostavi svoj život, jer onog trenutka kad komplikovanost uđe u njegov um, ostvarenje Boga postaje nedostižno. A kad ostane u srcu, kad je kao dete, tad oseća da mu je Bog bliži od najbližeg, draži od najdražeg.

Mi imamo fizički um i u svakom trenutku taj um želi da bude ubeđen. Zato mi govorimo i slušamo, čisto da bismo ubedili svoj fizički um. Ali, prava duhovnost, prava meditacija, prava joga je u srcu. U srcu je naš neprekidni vapaj, naš stalno uspinjući plamen koji se penje naviše ka transcendentalnom Osmehu Svevišnjeg, a potom silazi dole da svoje unutrašnje bogatstvo ponudi čovečanstvu koje teži i čitavom svetu.

U ovom trenutku je fizički um vođa naše porodice. Šta god da nam fizički um zapovedi da učinimo, mi činimo – voljno ili nevoljno. Ali, kad jednom počnemo da se molimo i meditiramo, mi osećamo da u našoj porodici postoji jedan viši član, koji je nadmoćniji od uma, a to je srce. Kad ostanemo u srcu, mi osećamo da smo uspostavili slobodan pristup duši, koja je preplavljena Svetlošću i Blaženstvom. Iskren tragalac zna da mu je potreban Bog, ne zato što je Bog sveznajući i svemoguć, već zato što je Bog čista Ljubav.

Kao i u običnom ljudskom svetu, i u duhovnom svetu neko može da bude veoma jak i moćan, ali njegova moć ili snaga ne osvajaju naše srce. Neko može da bude autoritet u svim oblastima života, pa ipak on neće osvojiti naše srce. Ali, ako je neko sav ljubav, onda će on sigurno osvojiti naše srce, zato što je srce jedinstvo, sveopšte jedinstvo.

 

Predavanje koje je Šri Činmoj održao na Univerzitetu Toronto, Auditorijum za medicinske nauke, Toronto, Ontario, 24. mart 1974.

Scroll to Top