slika 13

Stvarnost u nama

Svaki pojedini tragalac iznutra mora da se bori da prevaziđe svoje unutrašnje neprijatelje: strah, sumnju, ograničenja i tome slično. Ovde smo svi mi tragaoci na suncem obasjanom putu, na putu vere: vere u duhovni život i vere u naše postojanje ovde na zemlji. Mi verujemo da će ono što je danas nespoznatljivo sutra postati nepoznato, a prekosutra poznato. Samo zato što nam je danas nešto nespoznatljivo, ne možemo da kažemo da će to zauvek da ostane nespoznatljivo. Ne, vidimo da u domenu unutrašnjeg života postoji određena viša Sila koju ne samo da ćemo jednog dana spoznati nego ćemo to i postati. U ovom trenutku osećamo da u nama nema ni tračka svetlosti ili mudrosti. Ali, treba da znamo da smo potekli od Svetlosti i Blaženstva u unutrašnjim svetovima, da putujemo ka uzvišenijoj Svetlosti i Blaženstvu i da ćemo na završetku našeg putovanja da se vratimo u Svetlost i Blaženstvo.

Dragi prijatelji, drage sestre i braćo, dragi tragaoci, svi mi ovde smo duhovni ljudi. Kada kažem da smo svi duhovni, šta time hoću da kažem? Hoću da kažem da svaki pojedinac ovde poseduje svesni unutrašnji vapaj. Razlika između običnog čoveka koji ne teži i čoveka koji teži je u sledećem: čovek koji teži sve radi svesno, posvećeno, duševno i bezuslovno. U normalnom toku razvoja mi se molimo Bogu, meditiramo na Boga, kontempliramo Boga i volimo Ga duševno, posvećeno i bezuslovno. Ali, običan svet nije toga svestan. Kada se molimo i meditiramo svesno, mi ubrzavamo i skraćujemo svoje putovanje: hodamo putem obasjanim suncem. U tom trenutku smo hodočasnici, večni hodočasnici koji hodaju putem Večnosti.

Svaki pojedini tragalac iznutra mora da se bori da prevaziđe svoje unutrašnje neprijatelje: strah, sumnju, ograničenja i tome slično. Ovde smo svi mi tragaoci na suncem obasjanom putu, na putu vere: vere u duhovni život i vere u naše postojanje ovde na zemlji. Mi verujemo da će ono što je danas nespoznatljivo sutra postati nepoznato, a prekosutra poznato. Samo zato što nam je danas nešto nespoznatljivo, ne možemo da kažemo da će to zauvek da ostane nespoznatljivo. Ne, mi vidimo da u domenu unutrašnjeg života postoji određena viša Sila koju ne samo da ćemo jednog dana spoznati nego ćemo to i postati. U ovom trenutku osećamo da u nama nema ni tračka svetlosti ili mudrosti. Ali, treba da znamo da smo potekli od Svetlosti i Blaženstva u unutrašnjim svetovima, da putujemo ka uzvišenijoj Svetlosti i Blaženstvu i da ćemo se na kraju našeg putovanja vratiti u Svetlost i Blaženstvo.

Dete je onaj ko poseduje veru u nepoznatu budućnost kao i u prošlost. To isto dete, kada se duhovno razvije, još uvek se ne boji prošlosti. Ne boji se ni Nepoznatog, jer ono je uspostavilo neraskidivo prijateljstvo sa Nepoznatim.

Zbog čega se bojimo Nepoznatog? Bojimo se upravo zato što osećamo da ćemo onog trenutka kada budemo videli Nepoznato i kada Nepoznato bude videlo nas, izgubiti našu individualnost i ličnost. S jedne strane se bojimo da uspostavimo jedinstvo sa stvarnošću Nepoznatog. Sa druge strane, osećamo da to Nepoznato nema nikavu stvarnost i bojimo se da postanemo jedno sa tom ne-stvarnošću. Na taj način dva puta pravimo grešku.

Nepoznato nije tigar. Nepoznato nije stranac. Nepoznato je naša sopstvena unutrašnja Stvarnost. To je naše sopstveno, najličnije Sopstvo. Nažalost, nemamo slobodan pristup toj nepoznatoj Stvarnosti, tako da nam ona veoma često izgleda kao stranac, kao nešto preteće, vrlo zastrašujuće. Ali čim zaronimo duboko u sebe i potrudimo se da uspostavimo jedinstvo sa svojom dušom, dolazimo do saznanja da je upravo ta Stvarnost naša, potpuno naša. Potom, na veoma ograničen način, počinjemo da gajimo neka osećanja prema toj Stvarnosti. Počinjemo da imamo neka iskustva. Samo zato što ne znamo put do drugih mesta ili drugih stvarnosti, ne možemo da kažemo da te stvarnosti ne postoje ili da ćemo sebi napraviti probleme ako ih budemo upoznali. Hajde da o ovim stvarnostim mislimo kao o skrivenom blagu duž puta obasjanog suncem. Samo će onima koji teže ove stvarnosti imati da ponude nešto apsolutno posebno.

Do sada smo primetili da sumnjamo u naša unutrašnja iskustva, sumnjamo da možemo dosegnuti naš Cilj, sumnjamo u naš život težnje. U duhovnom životu sumnja je najgori neprijatelj. Svakoga u toku njegovog napredovanja ponekad napadnu neprijateljske sile. Ali, kada nas napadne sumnja, kada smo ophrvani sumnjom, oslabljeni smo u čitavom našem duhovnom sistemu.

Kada sumnjamo u druge, mi njih ne slabimo. Ali kada sumnjamo u sebe, lako možemo da vidimo da smo slabiji. Svaki put kada sumnji dopustimo da uđe u nas, u naš um, i da pravi probleme našoj duhovnosti, naš unutrašnji vapaj je oslabljen. Sumnja je otrov sa usporenim delovanjem. Kada ovaj otrov uđe u naš sistem, mi ne težimo i zaista gubimo svoj unutrašnji vapaj. Prema tome, hajde da idemo putem vere. Polako, sigurno i neumorno moramo da idemo putem napretka. Sa težnjom, polako, postojano i nepogrešivo napredujemo ka našem cilju.

Naophodno je da spoznamo da je naš Izvor u nama. U nama postoji Večnost, čitav jedan svet je u nama. Bez straha, bez sumnje, slobodni smo da uspostavimo jedinstvo sa ovim Izvorom. Čim ovo jedinstvo bude čvrsto uspostavljeno, strah i sumnja bivaju poništeni. Tada se u našem životu ne može videti ni tračak sumnje. Zato je neophodno da svaki božanski vojnik pobedi i strah i sumnju. Ako u našem životu naširoko vladaju strah i sumnja, nikako ne možemo da napredujemo.

Kada pobedimo strah i sumnju, primećujemo da je naša naredna prepreka nestrpljenje u odnosu na naše duhovno napredovanje. Svaki tragalac ponekad poželi da u tren oka otkrije i spozna Boga. Podleže nestrpljenju. Ali, on mora da zna da za sve postoji odabrani čas. Molimo se i meditiramo i posvećeno radimo u našem nesebičnom služenju da bismo u sebi stvorili svet težnje i posvećenosti. Ali, onaj ko želi da svoju najskrovitiju Stvarnost otkrije preko noći, ili ko želi da otkrije najvišu transcendentalnu Istinu za tren oka, sigurno će biti frustriran.

Sve će se dogoditi na svoj način i u svoje vreme. Sve ima svoje vreme. Ova unutrašnja svesnost ponekad se gubi i tada postajemo prijatelji sa nestrpljenjem. Svaki put kada nas napadne nestrpljenje otkrivamo da gubimo nešto veoma dragoceno. Gubimo našu unutrašnju radost. Vera je nešto vrlo dragoceno. Vera u Božiji odabrani čas je veoma dragocena. Našom verom, našom nepokolebljivom i neumoljivom verom, otkrivamo bezgranični Mir, bezgraničnu Svetlost i bezgranično Blaženstvo.

Svaki tragalac mora da razvije sopstvenu sposobnost i prijemčivost. Prijemčivost u sebi nosi svu sposobnost. Sposobnost je naša Stvarnost koja se razvija. Kada uvećamo svoju unutrašnju stvarnost, nazivamo je prijemčivost. A kada se osvrnemo oko sebe i opazimo višu Stvarnost, moramo da znamo da će se ta Stvarnost sigurno uvećati našom unutrašnjom molitvom, unutrašnjom meditacijom, unutrašnjom svesnošću. Prijemčivost u nama samima se uvećava i širi kada u nas uđe sposobnost. I jedna i druga, sposobnost i prijemčivost nas čine božanskim instrumentima Boga. Svaki put kada probudimo svoje biće prizivanjem Mira, Svetlosti i Blaženstva odozgo, mi uvećavamo svoju sposobnost, a sposobnost sa druge strane može da uveća našu prijemčivost. Zbog toga kažemo da su naša sposobnost i naša prijemčivost neodvojive.

Od svih sposobnosti koje imamo, jedna je od presudnog značaja a to je spokojan um. Ovom našem svetu nedostaje spokojstvo uma. Ako smo obdareni spokojstvom uma, ako su delovi našeg bića obdareni spokojstvom uma, onda uz pomoć ove moći lako možemo tamu koja je u nama da preobrazimo u potpuni unutrašnji Mir, Svetlost i Blaženstvo.

U svakom tragaocu obitava obećanje Bogu, obećanje unutrašnjoj Stvarnosti, Najvišoj Stvarnosti, da će on postati savršeni, bezuslovni instrument Boga koji će igrati neuporedivu ulogu koju mu je Bog namenio. Dok tragalac napreduje na duhovnom putu, on postaje svesniji svog obećanja. Unutar našeg obećanja vidimo Božiju transcendentalnu Viziju i Božiju univerzalnu Stvarnost, onu Stvarnost koja večno jesmo. Čim postanemo svesni ove nesumnjive Stvarnosti, primećujemo da najbolje napredujemo. Tada Bog, autor svega Dobrog, obasipa Njegovim najodabranijim blagoslovima naše posvećene glave i naša predana srca koja teže.

 

(Predavanje održano na Koledžu u Melburnu, Melburn, Australija, 9. mart 1976.)

Scroll to Top